28.01.2010., četvrtak
Ljudi si, moj je dojam, vole tepati da su heroji. Svi bi se, navodno, umiješali kada bi vidjeli nekakvu tučnjavu ili slučaj obiteljskog nasilja ili nešto na taj način loše. A ipak, osobno znam slučaj vrlo dugotrajnog, glasnog i vidljivog nasilja koje nitko nikada nije prijavio. Ni susjedi, ni institucije, ni rodbina pa čak ni prijatelji tih osoba koji su zlostavljanju svjedočili iz prve ruke.
Junaštvo tako ostaje u domeni knjiga i filmova, stvarni ljudi mnogo bolje vježbaju okretanje glave u drugom smjeru. Ne pišem ovo s nekakvim osjećajem gorčine: uglavnom smo takvi, nezainteresirani, ravnodušni, slabi. Volimo svoj mir, volimo svoje rituale, ne volimo iskoračiti u nepoznato, ne volimo riskirati, a najmanje volimo izložiti glavu za nekog drugog. Takvi smo, ljudi smo, gledamo prvo svoju korist, a onda sve ostalo. Samo mi je ponekad smiješno, kad se dogodi nešto dramatično, neki rat, potres, tragedija, prava tragedija, kako svi skoče, svi bi pomagali, sudjelovali, činili. A što ćemo kad se događaju male, svakodnevne tragedije? Što ćemo kad lete mali, svakodnevni šamari, kad djeca malo i svakodnevno plaču, kad roditelji malo i svakodnevno urlaju, kad se malo i svakodnevno razbijaju tanjuri i zavrću ruke, kad se malo i svakodnevno netko nađe sam i usamljen, kada bi dovoljno bilo samo stati i pitati "kako si", pružiti ruku, pokazati neki znak da svijet ipak nije hladno i ravnodušno mjesto koje ne mari. Onda ćemo dobro zaključati svoja vrata i ugrijati svoj stan i upaliti televizor, neka brbljaju glupavi političari, neka nas zasipavaju vijesti s drugog kraja svijeta, neka nas oplahuje bezmuda zabava.
Lako je biti junak u pokušaju, kad si dovoljno mali, kad je tvoje junaštvo u ukupnoj slici stvari sitno i nevidljivo. Teže je, mislim, biti junak kad tvoja djela stvarno nešto znače, kad su skretnica u plus ili minus, kad tvoja ljudskost ili ravnodušnost stvarno oblikuju ljudske sudbine.
|
- 12:48 -
Komentiraj (9) -
Printaj -
#
|
