Jednaku su važnost oduvijek imali i susreti s drugima, s ljudima ili mjestima koji su nam pružili nadahnuće i hrabrost za bijeg od dosadne rutine. Prilika je propuštena svaki put kad se ljudi susretnu, a ne dogodi se ništa (...). Pri većini susreta s drugima ponos ili oprez i dalje nas sputavaju da kažemo ono što najdublje osjećamo. Cijela buka našega svijeta sačinjena je od tišina.
Theodore Zeldin
Imala sam sreće: oduvijek su me zanimali ljudi. Zanimalo me što misle i kako to misle. Zanimalo me što ih pokreće. U što vjeruju. Kako se tješe. Zanimali su me njihovi recepti za uspjeh. Zanimalo me čime se bave i kako su otkrili to čime se bave. Jednostavno: zanimali su me ljudi. Ponekad je taj interes, priznajem, posve enciklopedijski. Češće, zadivili bi me, očarali, natjerali da čeznem za nekim sastojkom koji ih čini jedinstveno njima.
Ta je inspiracija bila zaštitna mreža koja mi je sačuvala zdrav razum jer druge zaštitne mreže - trajnih odnosa, onih čvrstih, vitičastih - nisam imala. Prema drugima sam mjerila sebe - ne uspoređujući se, nego se ogledajući u ljudima koje sam nalazila. Uvelike je to stvar perspektive, optike. Kad gledaš samo maleno, misliš da si sletio u Liliput.
Danima razmišljam o toj rečenici - o našem svijetu koji se napinje od buke, a buku grade - ciglu po ciglu - tišine i šutnje. Buku, zaglušujuću, divlju, razornu buku gradi okretanje glave, gradi je ravnodušnost. Gradi je slijeganje ramenima. Gradi je prepuštanje drugima da rješavaju bitne stvari i skrivanje iza rečenica koje počinju s "uvijek je tako bilo" i "takav je svijet". Grade je tišine u kojima se kriju romani, neizrečena mora riječi, rečenica i interpunkcija, osjećaja, misli, želja, svega onoga što si oduzimamo pravo izreći.
Imala sam sreću: nalazila sam ljude koje sam zanimala dovoljno da me pogurnu naprijed. Nalazila sam ljude koji su kopali po mojim tišinama dok nisam našla izlaz iz sebe.
To, mislim, želim reći tebi: ne daj da buka prevlada.
|
