< ožujak, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Sve stvari koje trebate, želite, mislite. Sve što biste mi rado rekli, a komentari su vam glupasti. Sve što vam padne na pamet. Bolja sam s mailovima nego s komentarima. Mnogo, mnogo bolja.

vjetarpratisunce@gmail.com

Ovo su genijalci, ako mene pitate. Svi redom.
windfuckerica
žena s neptuna
XAVI
virtuela
svijet u boci
ZEN u teoriji i praksi
Tajpvrajter
milou
2TREF:)
hybridk
manistra
brother
Zrinka
DMJ
psihosomat
cakumpakum
ipanema
TRENK
zarazna
Athena premudra
Đuro
JEZDI
Trill
RUTVICA
Anspik
gurmanka
pustinjska
staričica baka
ovajonaj i sva njegova lica

ajfekt

Sluša se:
Andrew Bird
POP Depresija
Arcade Fire
!!!
Ella Fitzgerald
Angus & Julia Stone
Rebel Star

Čita se:
Alice Munro
Dario Džamonja
Tom Waits

Google Scholar

Blog mi više nije ružan zaslugom Zrine koja je preuzela stvar u svoje ruke i odignorirala moju posvemašnju tulavost za pitanja HTML-a.

18.03.2009., srijeda

boca istine

Čudno je, zapravo, da nikad ne pričamo o stvarima o kojima bismo najradije pričali.
Umjesto toga pričamo o vijestima, krizama, recesijama. Pričamo o kreditima, partnerima, brakovima, novcu.
Pričamo o izlascima, o budućim izlascima, o slavnim prošlim danima, pričamo o ponedjeljcima, o sastancima, o događanjima, o tulumima.
Pričamo o svemu i svačemu i vješto plešemo oko stvari o kojima bismo, možda, da je društvo drugačije, da je bolji raspored zvijezda, da je dan malo drugačije krenuo, da je... nešto, radije pričali.

Glumimo bliskost, u stvari, zasipavajući se besmislenim telegrafskim izvještajima i nemali se broj puta osjećam kao daktilografkinja koja manje ili više monotonim glasom deklamira što je novo gdje je bila koga je srela što je ona rekla što je taj netko rekao kako se pritom osjećala što je obukla kamo je krenula što planira što je bilo što će biti... i tako dalje, u jednoj velikoj kobasici riječi koja ne znači... pa ne znači gotovo ništa. Mislimo da smo bliski u trenutku dok slušamo tu faktografsku bujicu, taj iskonski džumbus imenica, pridjeva, glagola, interpunkcijskih znakova i ponekog pogleda u kojem pobjegnu tihe riječi koje bismo u stvari najradije prevalili preko usta.

I ne mogu, a da se ne upitam, koristimo li riječi da bismo se obranili od drugih, koristimo li te činjenice, one opće i poznate i one kao intimne i privatne koje se kao govore samo rijetkima (ili se samo nekad šapnu) kao štit da bismo odglumili pravi odnos, pravo prijateljstvo, pravu bliskost, pravi život.

Kad sam bila mlađa, nemali je broj tuluma počinjao ili završavao - u trenutku kad smo svi dovoljno pijani pa više ne postoje hemunzi i ograde i maske koje navlačimo prije izlaska u društvo - slavnom bocom istine. Uvijek su me frapirala neoriginalna pitanja o seksu, simpatijama, perverzijama, glupostima koje mogu izdeklamirati pijana ili trijezna - mislim, ako je najšokantnija činjenica o meni to što sam imala neki broj partnera s kojima sam izvela neke od stotinjak svijetu poznatih poza (a koje postoje tisućama godina, dakle ništa novo pod suncem učinila nisam, nije da sam izmislila sodomiju ili nešto) - ne najšokantnija činjenica, nego najintimnija - dakle, ako je moj seksualni ili emotivni život ono što nekog najviše zanima o meni, onda ću ja odglumiti svoju ulogu, skanjivati se nad odgovorom, izmađijati da sam u stvari zgrožena pitanjem, da ne mogu vjerovati kako je netko pogodio baš tu moju slabu točku, obaviti taj "dare" koji obično uključuje nekakav slinavi poljubac nekome u društvu, što skandaloznija osoba koju treba ljubiti, to bolje i umirati od smijeha, kao hahaha kako je to neugodno. A nije, predstava je.

Voljela bih danas uzeti taj komad stakla, okupiti sebi drage i zanimljive ljude i zagirati taj rulet pogađanja, ispitivanja i smijeha, ali s drugačijim pitanjima.
Zanimalo bi me što je nečija najdraža uspomena, zanimao bi me trenutak nesputanog smijeha, htjela bih čuti kako ljudi prepričavaju one sitne, male, naoko beznačajne trenutke nekog pogleda preko prostorije, neke usputne riječi koje nitko ne razumije, kako pričaju te trenutke oprezno, onako kako neki zaljubljeni filatelist slaže svoje markice u album, htjela bih čuti što ljude pokreće, kada im se dogode oni trenuci anđeoskog smijeha (ima taj neki mit da kad se počneš smijati bez ikakva razloga, baš smijati onako grleno, da ne možeš stati, to je trenutak kad se anđeli smiju s tobom, i to je samo priča, ne vjerujem baš u anđele, ali je lijepa bajka), zanimalo bi me da raspu svoje fotografije i svoje rečenice i svoju prošlost po stolu i da pričaju o sebi tada, kakvi su bili, i što su mislili tada, što su željeli, čemu su se nadali i kako je to sve ispalo na kraju, htjela bih znati, vrteći tu bocu, što sam im ja bila, što im jesam, koji dio njihovih priča činim - jer svi volimo slušati o sebi - i pričala bih im što su oni meni i mislim da si prerijetko govorimo što smo jedni drugima, gdje smo jedni drugima, kakvi smo jedni drugima, bez skrivenih misli i primisli, bez skrivenih motiva, jednostavno sjesti i razgovarati i dočekati jutro u razgovoru, nazdraviti zvijezdama i otići kući znajući da još jedan dan ima svoje ime.
- 22:59 - Komentiraj (18) - Printaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se