16.11.2009., ponedjeljak
I, jeste li već kupili masku?
Kaos u Ukrajini! Opasan smrtonosni virus, navodna mutacija dva virusa sezonske gripe i novog virusa H1N1 ubija u Ukrajini! Juščenko traži pomoć zapada, WHO čupa kosu u nevjerici, ukrajinski parlament u blokadi, cjepiva nema dovoljno, 65 000 ljudi u bolnici, horor, jeza, panika!
Pa kad se ta ukrajinska bomba priroda našoj, sasvim fino razmahaloj panici, dobivaju se ljudi koji trče po gradu s maskama na licu.
Dakle, šta se zbiva u Ukrajini? Ništa. U toj državi živi -prema Wikipediji, ali otvorena sam za vjerodostojnije izvore - nekih 46 milijuna ljudi. Trenutno ih je - prema onome što čitamo u medijima - 600 000 oboljelih. To je 0,7 posto populacije. Vrišteći naslovi kažu i da je 300 ljudi umrlo. To je smrtnost od 0,05 posto. Što se, dakle, događa u Ukrajini? Panika. Obična gripa svake godine ubije 0,1 - 0,2 posto oboljelih. U brojkama, na toliko oboljelih umre 600 ljudi. Dvostruko.
Ispočetka. Što se događa u Ukrajini?
NIŠTA. Sve i da se zbiva spajanje mutiranih virusa, sve i da je nastala posebna hemoragijska groznica, sve i da je zavladala epidemija upale pluća, ljudi tamo ne umiru u čudesnim brojkama - štoviše, umiru manje nego što svake vražje godine umru od obične, najobičnije, medijski nezanimljive, glupe i dosadne gripe za koju vam svatko veselo i šeretski kaže da prolazi za tjedan dana ako se liječite, a za sedam dana ako ne.
|
- 13:23 -
Komentiraj (17) -
Printaj -
#
06.11.2009., petak
Cijela buka našega svijeta sačinjena je od tišina.
Jednaku su važnost oduvijek imali i susreti s drugima, s ljudima ili mjestima koji su nam pružili nadahnuće i hrabrost za bijeg od dosadne rutine. Prilika je propuštena svaki put kad se ljudi susretnu, a ne dogodi se ništa (...). Pri većini susreta s drugima ponos ili oprez i dalje nas sputavaju da kažemo ono što najdublje osjećamo. Cijela buka našega svijeta sačinjena je od tišina.
Theodore Zeldin
Imala sam sreće: oduvijek su me zanimali ljudi. Zanimalo me što misle i kako to misle. Zanimalo me što ih pokreće. U što vjeruju. Kako se tješe. Zanimali su me njihovi recepti za uspjeh. Zanimalo me čime se bave i kako su otkrili to čime se bave. Jednostavno: zanimali su me ljudi. Ponekad je taj interes, priznajem, posve enciklopedijski. Češće, zadivili bi me, očarali, natjerali da čeznem za nekim sastojkom koji ih čini jedinstveno njima.
Ta je inspiracija bila zaštitna mreža koja mi je sačuvala zdrav razum jer druge zaštitne mreže - trajnih odnosa, onih čvrstih, vitičastih - nisam imala. Prema drugima sam mjerila sebe - ne uspoređujući se, nego se ogledajući u ljudima koje sam nalazila. Uvelike je to stvar perspektive, optike. Kad gledaš samo maleno, misliš da si sletio u Liliput.
Danima razmišljam o toj rečenici - o našem svijetu koji se napinje od buke, a buku grade - ciglu po ciglu - tišine i šutnje. Buku, zaglušujuću, divlju, razornu buku gradi okretanje glave, gradi je ravnodušnost. Gradi je slijeganje ramenima. Gradi je prepuštanje drugima da rješavaju bitne stvari i skrivanje iza rečenica koje počinju s "uvijek je tako bilo" i "takav je svijet". Grade je tišine u kojima se kriju romani, neizrečena mora riječi, rečenica i interpunkcija, osjećaja, misli, želja, svega onoga što si oduzimamo pravo izreći.
Imala sam sreću: nalazila sam ljude koje sam zanimala dovoljno da me pogurnu naprijed. Nalazila sam ljude koji su kopali po mojim tišinama dok nisam našla izlaz iz sebe.
To, mislim, želim reći tebi: ne daj da buka prevlada.
|
- 01:04 -
Komentiraj (7) -
Printaj -
#
02.11.2009., ponedjeljak
najava za prejeben koncert.
Jedva čekam taj trenutak kada više neće biti potrebno pisati ovakve najave jer će se koncerti te vrste zbivati... pa najmanje dvaput mjesečno, tako da ja mogu dan poslije napisati da je Xavierbell ili Cliches inkarnacija bila bolja nego ikad, ili da je sam Neil Young svratio do Zagreba i zadžemao s njom. No, dok se taj dan ne desi - a blizu je - najavljujemo na sav glas da se u četvrtak sprema novo ukazanje zagrebačke kantautorice Xavierbell, ovoga puta u Jazz clubu u Gundulićevoj.
Ima novih pjesama, ima preuređenih starih pjesama, ima nešto covera... ima koješta uostalom, ali umjesto da ja to sad prepričavam, najbolje da dođete i vidite sami zašto žena zadnjih 8 mjeseci sasvim fino puni zagrebačke klubove. Neću ni pisati na što to zvuči i kakvi se utjecaji tu čuju - dođite i recite vi meni. Ili još bolje, recite njoj.
I to je to.
Vidimo se u četvrtak u Jazz clubu.
|
- 15:57 -
Komentiraj (1) -
Printaj -
#
28.10.2009., srijeda
modeliranje jednadžbe
Da ne postoji atmosfera, digli bismo glavu i iznad nas bi bilo crnilo. Bila bi tama, prošarana zvijezdama, a sunce bi bilo vatrena, daleka kugla na nebu. Da ne postoji atmosfera oko ovog našeg planeta, ne bi bilo narančaste svjetlosti u jesen, ni ružičastog presijavanja kasnojesenjih jutara ni plavičastih zora koje dočekujemo budni i nasmijani ljeti. Da ne postoji atmosfera, bilo bi crno i bio bi mrak i ne bi bilo, recimo, oblaka. I ne bi bilo toliko boja. A vjerojatno ne bi bilo još ponečeg.
Možda je stvarno sve sretna slučajnost, to što smo ovdje i to što je sve tako uređeno. Možda je ljepota koju nam daju ti čisto fizikalno mjerljivi zračni omotači samo sretna posljedica nekakvog fizikalnog zbivanja kompliciranog naziva i izračuna. Možda. Ali ponekad, ovako, u jesenju večer, dok se penjem biciklom uz utihlo brdo gorja koje okružuje moj gradić, dok ulazim u sumaglicu oko rijeke, u sumaglicu od šume, i ponekad, dok se uvečer vozim kući i gledam kako se presijava grad u daljini, kako treperi kao da diše - tada pomislim da živim u najboljoj verziji svijeta, u kojoj korisne stvari mijenjaju oblik i postaju stvari čija se ljepota upisuje u moju kožu, u moj osmijeh, u moj mir.
|
- 23:25 -
Komentiraj (2) -
Printaj -
#
26.10.2009., ponedjeljak
gdje je granica informacije?
Gljivarila sam doma, prilično izluđena od današnjeg dana. U pozadini su se vrtjele RTL-ove vijesti. Slušala sam, kao i uvijek, jednim uhom. Bezveze, pozadinska buka, nešto da mi drnda u praznom stanu.
Prilog sa suđenja Mladenu Šlogaru. Svjedočenje Hodakovih. Mogu oni biti sto puta političari, face, odvjetnici, važni ljudi, ovo ili ono, danas su u toj sudnici bili roditelji. I to roditelji koji su izgubili svoje dijete.
Naravno, njihovo je svjedočenje informacija. Da sam urednik, netko bi danas bio na tom suđenju. Izvještavao, donio slike. Možda zaustavio Hodakove za izjavu. Da sam možda televizijski urednik, imala bih kadar iz sudnice, sigurno. Susret roditelja i osumnjičenog za ubojstvo njihovog djeteta. Ne bih stavila njihovo svjedočenje. Ne bih stavila te slomljene, tužne ljude koji lome ruke da se ne rasplaču pred kamerama.
Nije ovo protiv RTL-a, nisam gledala druge vijesti, ali za očekivati je da je isto ili slično. Nekako samo mislim da moramo negdje stati. Negdje mora biti granica. Negdje moramo reć, oke novinarski možda je zanimljivo, ali ljudski ćemo pustiti na miru. Negdje ćemo odlučiti biti prvo ljudi, a onda... urednici ili novinari ili... Je, novinarski je, televizijski, jako zanimljivo snimati ih baš takve i baš tamo. Ljudski nije. Jebiga.
I samo da se razumijemo: da ta slika doprinese ičemu dobrom, da oslika neku širu priču, ja bih rekla, okej. Neka. Ali ovako? Ne. Samo smo lešinari, zajednički, oni koji snimaju i mi koji gledamo.
|
- 19:41 -
Komentiraj (8) -
Printaj -
#
25.10.2009., nedjelja
weird.
Zamislimo da si osoba A koja je neka nasumična osoba A, nema nikakve veze s rahatli osobom koja piše ovaj blog, a ponajmanje s pravom i živom osobom od krvi i mesa koja kucka te riječi na računalu (ako ćemo baš biti precizni, drži laptop kvalitetnog japanskog proizvođača u krilu), dakle zamislimo tu neku osobu A koja je neka nepoznata i bezimena osoba A i zamislimo da ta osoba A cijeli život ima tu neku blesavu fiksaciju na pisanje. Štoviše, ta osoba A, blesava osoba, slažem se, želi biti pisac. I zamislimo dodatno da ta osoba A, sada u svojim tridesetima, odjednom dobije priliku objaviti te svoje piščluke (križanac između pisanija i pizdarluka s par provedenih glasovnih promjena). I dodatno, zamislimo da osoba A ima stvarno dobru ideju za piščluk, nekakakv križanac između beletristike i publicistike. I pustimo sad kameru da švenka nazad na osobu A koja nervozno lupa po tipkovnici prijenosnog računala i pokušava skopčati kako je sva kreativnost joj odjednom nestala u pravcu odvoda, iu suprotnom smjeru od njezinog posvemašnjeg usravanja od straha.
|
- 12:37 -
Komentiraj (8) -
Printaj -
#
01.10.2009., četvrtak
Sinestetska glazba
Napravio je Svijet u boci sjajan potpis koji je meni bio totalno inspirativan pa ja pišem svoj.
Napisala sam na ovome blogu da imam tu jednu neobičnu sposobnost da glazbu ili zvuk općenito doživljavam kroz okus. Ne pretjerujem, nema ničeg metaforičkog u tome, stvarno glazbu i zvukove čujem kroz okus. Evo, kolegica koja upravo govori pored mene ima glas okusa grožđa. Moj glas mi ima okus čunga-lunga kaugume.
Neka glazba je i obojana, iako je rijetko baš vidim u bojama. Ponekad. Češće je, baš kao i ljude, doživljavam prstima i dodirima.
Bijeli album
Patricia Kaas, Le mot de passe
To je bijela glazba. To je oštar glas od kojeg puca staklo. To je glazba koja ljulja i njiše. To je glazba za koju imaš dojam da ima povijest i prapovijest, onako, da je pradavna.
Plavi album
Charlie Haden & Gonzalo Rubalcalba, Land of the sun
Bilo koji Hadenov bi upao u kategoriju plavila. To mi je album za predvečerje, za sjedenje na balkonu i ćaskanje s prijateljima. Za pivo s nogama na ogradi, za odmaranje očiju na moru, za prebiranje po gitari, za općenito smirivanje dana... prije nego dan ponovno podivlja.
Narančasti album
Bob Dylan & The Band, Before the flood
Narančast je jer su kazete stvarno bile narančaste. Jer je album uz koji imam uspomene koje sam cenzurirala u glavi, za slučaj da jednog dana izmisle strojeve za skupljanje misli...
Zeleni album
Prefab Sprout, Best of - A life of surprises
Jako volim taj Best of i jako volim taj bend, iz čisto sentimentalnih razloga. A osnovni razlog je da me podsjeća - redovito - na nekog čije je prisustvo u mom životu bilo tolliko snažno da neke dijelove sebe ne mogu sagledati bez te osobe. I zato što u toj stvari - A life of surprises - ima stih od kojeg protrnem uvijek, Never say you're bitter Jack, bitter makes the worst things come back
Crveni album
Zoran Predin, Lovec na sanje
Ima milijun crvenog u tom albumu. Košulja koju sam tada nosila, moja kosa, stolovi, beskrajno titranje farova na zidu, bljeskanje linije čitavu noć...
Ljubičasti album
Jeff Buckley, Live at Sin-e
Na tom albumu ima milijun obrada, a među njima i "If you knew". Da je samo to u životu snimio, bio bi moj bog. Ovo je ultimativni album za moju tugu, ne onu otrovnu, ljutu tugu, nego za pravu, čistu tugu.
Žuti album
Bob Marley, One love - the very best of Bob Marley and the Wailers
Žuta je boja nedostajanja. Kad mislim na njega, uspomene su žute. Žuta je boja mjesta koje je prazno, a ne bi trebalo biti. Žuta je boja njegovog broja koji i dalje stanuje u mojem telefonu. Žuta je boja njegovog osmijeha. Kad mislilm na njega, mislim na žutu boju, na gledanje u sunce, na njegovo hvarsko zatezanje, na miris lavande, na parmezan...
Tamno zeleni album
The Walkabouts, Devil's road
To nije album za biti tužan, to je album kad te kosti bole od stvari koje bi trebalo reći, ali ih nikada ne govoriš.
Srebrni album
Bruce Springsteen, Live 1975 - 1985
Mislim da nitko nije tako jasno pričao mojim glasom - barem u onome segmentu želja - kao on u onom uvodu za River.
Svijetloplavi album
Lou Reed, Magic and Loss
Prvo sam mislila da je ovo crni album, ali nije. Svijetloplavi je. Metalik. Munja plavi. Razreže te na sastavne dijelove, i to na dobar način.
Sivi album
Johnny Cash, American recordings
Sivo je boja s milijun nijansi. Nije boja dosade - to je smeđa. To je boja krajeva početaka.
Tamnosivi album
Svaki na kojem se nađe Deliver me od Robin Holcomb
Začudo: to nisu kompilacije za depru. To su kompilacije za vrijeme nakon tužnog razdoblja, kada izuvam tugu i oporavljam se. Light is only perfect for a very short time...
Rubin crveni album
Is a woman, Lambchop
Album za smijeh. I za one stvari na koje crvena boja obično asocira.
Crni album
Kind of blue, Miles Davis
Album za noć. Za noć, za čekanje zore, za jesensku sve dulju noć, za vožnju autom, za smijanje u maglu.
|
- 16:00 -
Komentiraj (6) -
Printaj -
#
29.09.2009., utorak
Imam jednog prijatelja koji je najbolji na svijetu za tješenje. Što god da mu dođem objaviti, što god da zabrljam, što god da pogriješim, gdje god da krivo stanem... dođem k njemu. I on nikad ne kaže, joj bed. Ne. On se nasmije i kaže, joj pa nije to ništa.
Recimo, da mu dođem reći, e prijatelju, ubila sam nekog, on bi rekao: Ma, nije ti to ništa, znam ja jednog koji ih je ubio 10 i zamisli što je još...
I tako za sve. Znam ja jednog/jednu...
Čudna je ptica bliskost. Prije sam mislila da mogu biti bliska samo s ljudima koji znaju moju povijest, svu tu bolnu, prljavu životnu faktografiju. Sada na to gledam kao na popis literature, kao na fus note, small print, daktilografske izvještaje. I čudno je, zapravo, kako sam negdje putem promiješala činjenice i osjećaje, odnosno kako sam smotana kada je o povjeravanju riječ. U trenu kad stvari krenu u smjeru osjećaja, ja sam čudnovati kljunaš nasred Trga bana Jelačića, opatica u sadomazo lokalu, golać na središnjem terenu Wimbledona...
Bilo bi fora, zapravo, kad se ja tako uzmucam i spetljam i počem petljati između činjenica i onog što ja mislim da su činjenice, usput šireći svu paunsku lepezu svoje emocionalne sjebanosti, da me netko potapša po moje tri glave i kaže, Ma nije to strašno, ta tvoja troglavost, znam ja jednog koji ima sedam glava i na svih sedam ima kvrgavi nos...
|
- 12:29 -
Komentiraj (2) -
Printaj -
#
21.09.2009., ponedjeljak
zagrebačko jutro
Oni stoje na uglu dvije prometnije zagrebačke prometnice. Malo prije 9 ujutro, u kvartu poslovnjaka i poluposlovnjaka koji jure pored njih.
Ona ga grli, on je steže uz sebe, par zamrznut u poljupcu, u zagrljaju, ljube se i lagano njišu, izgledaju mi - iz ove daljine - kao da plešu.
Prolazim kraj njih i smijem se, pristojno i tiho, ali smijem se, iz sebe, najdublje što mogu, najdalje što mogu, i nastavljam se smijati dok ulazim u svoj neboder, dok se sudaram s drugim ljudima u odijelima, i nastavljam se smijati i smijat ću se, smijem se iz svojih zagrljaja i svojih poljubaca, smijem se iz svojih jutarnjih guranja na drugu stranu kreveta, iz njegovih osmijeha, iz svojih želja, iz naših zajedničkih snova.
I dok prolazim kraj njih, čujem nju kako mu govori "Vidimo se doma".
|
- 09:23 -
Komentiraj (7) -
Printaj -
#
17.09.2009., četvrtak
razbacane bilješke
Zelena postaje sve dublja, a večeri sve žuće i tamnije. Opet me na povratku dočekuje bjelasanje magle u ravnici.
Pritišću oblaci, steže zrak, polako se navikavam da stvari koje vidim nisu stvari koje uistinu jesu. Iskrivljena mi je percepcija: gledam u mrak i vidim obrise, ljude, pokrete, promjene, a kad trepnem, svega nestane.
Čudne su stvari koje ne govorimo o sebi.
Recimo, da zvukovi imaju okus, i ne mislim to metaforički, nego stvarno. Moj glas ima okus kaugume, ružičaste kaugume prepune šećera.
Neki glasovi su trpki kao kupinovo vino.
Neke pjesme imaju okus znoja.
Pitam se ima li još netko tko tako ustima sluša svijet.
|
- 02:46 -
Komentiraj (11) -
Printaj -
#
13.09.2009., nedjelja
Kaže moja prijateljica da sva prijateljstva - jednom kad odluči prekinuti - razriješi pismom u kojem eto, kaže sve. Nisam u stvari provjeravala je li riječ o pismu ili o mailu, pretpostavljam da je u pitanju potonja, modernija varijanta.
Ja sam dugo mislila da se, jednom kad prijateljstvo dođe do kraja, moraju pisati epopeje i romani, objašnjenja, pojašnjenja i fusnote. Sad mi u stvari nije najjasnije zašto bi netko to činio? Što se pametno može izvući iz toga? Pouka za budućnost? Sumnjam.
Danas me odjednom uhvatila sva suludost situacije u kojoj se nalazim, sva površnost i bijeda - istinska, ne metaforička - tog i tih odnosa i poželjela sam uzeti telefon i izbiflati sve drugoj strani, ali opet se pitam, zašto? Da povrijedim? Da pokažem kako sam jača? Da ja budem ta koja čitavu priču privodi kraju?
Nemam volje. Morat ću vrlo skoro riješiti ta nagomilana smeća i gadosti i to mi budi nemir, ali nemam volje. Najradije bih da sve jednostavno odumre, ugasi se, nestane, raspline se. Pa kad se sretnemo, a srest ćemo se, negdje, u gradu, vani, lijepo pozdravimo odraze iz prošlosti, slike od prašine i soli i preskočimo čitav ovaj igrokaz koji slijedi, igrokaz natezanja, praštanja, objašnjavanja i međusobnog povrjeđivanja.
|
- 15:20 -
Komentiraj (7) -
Printaj -
#
10.09.2009., četvrtak
Mogli smo reći samo ti i samo ja. Mogli smo samo šaptati si imena, dahtati ih, prosipati ih zrakom, misliti ih usred noći, grijati ih u rukama, mazati ih po tijelima. Mogla sam te samo zazvati i mogao si me samo zazvati, jer dugo si me zvao, dugo sam te zvala, dugo smo se tražili nalazeći se, dugo smo se pronalazili mimoilazeći se, dugo smo plovili jedno pored drugog, dugo smo puštali da nam noge plešu na ritam slučajno ispuštenih riječi, tamnozelene boje pobjegle u očima. Mogla sam reći samo tvoje ime, a u njemu su sazdane sve tuge i sve sreće i sve drugo što je lijepo, sve ono što se ne govori, sve što se samo misli, sve ono što skrivamo roneći ispod površine, ispod površina tuđih rijeka i tuđih jezera, a možda smo mi ljudi mora, možda smo ljudi školjaka, otoka, ljepljivog sivog lišća čiji nam se sokovi sada slijevaju po usnama, po licu, po vratu, i niz vrat i ne, nemoj me tjerati da govorim, nemoj me tjerati da objašnjavam, nemoj me tjerati od sebe, jer gledam ih kako se slijevaju niz tvoje usne i želim ih pritisnuti uz sebe, uz svoje usne, uza svoj vrat, uz svoje grudi, želim da piješ moje grudi, da se privineš uz moja bedra, da te osjetim duboko u sebi mekog i ljepljivog kako drhtiš, kao i ja.
Mogli smo se tražiti po zbilji i snovima, mogli smo se i ne pronaći, mogla sam biti samo slika koju gledaš u retrovizoru, sve manja i beznačajnija slika, mogla sam biti odsjaj nekog drugog vremena, mogla sam biti ja, samo tvrđa, nekako oštra, nekako tupa, nekako sivlja, kao slika koja je predugo stajala na suncu pa sada više nitko ni ne vjeruje da je to uistinu netko bio, netko dobar, netko s osmjesima, netko s dugama, netko sa čežnjama, netko zaljubljen, netko ostavljen, slika koja je jednostavno toliko udarana suncem i toliko je dugo gledana da izgledam na njoj kao duh, slika je duh, vrijeme uhvaćeno u boci, začepljeno i ustajalo.
Mogli smo se i ne pronaći. Mogao si proći pored mene i djelovala bih ti poznato, pomislio bi da sličim nekome, nekoj pjesmi koju si pjevao pod tuđim prozorom, nekoj grandioznoj gesti, nekoj suzi rastanka, mogla sam proći pored tebe i udahnuti čežnju mogućnosti, osjetiti da bi ti mogao biti taj, ali nikada ne skupiti hrabrosti, nikada te ne pozvati, nikada te ne zazvati imenom, nikada ne dopustiti tvojim prstima da pretražuju moje prste (jesi li uopće imao pojma što se sve krije u prstima?), mogla sam stati pored tebe i opiti se tvojim mirisom i pomisliti kako bi sjajno bilo rasplesti kosu i dopustiti si da kušam znoj koji ti kaplje sa čela i mogla sam, u tom trenu, odagnati tu pomisao, nestati u gužvi, sakriti se, prikriti žudnju svog srca, i u tom trenutku ostarjeti još godinu, dvije, pet sto, ali pronašao si me, pronašla sam te, želio si me i željela sam te i sada mogu samo do u beskraj ponavljati tvoje ime – čuješ li? – slati ga kroz zrak do tebe – vidiš li? – misliti ga, disati ga, privijati ga, zibati ga, mirisati ga, brojati poglede i korake, brojati misli do tebe.
|
- 13:15 -
Komentiraj (5) -
Printaj -
#
08.09.2009., utorak
Jednom davno sjedila sam na samom rubu svetog trokuta koji je omeđivao moj radijus kretanja tih godina, nevidljivog trokuta između birtiija i klubova koje bih redovito obilazila. On je sjedio preko puta, oboje smo još bili djeca skoro, tek zakoračili u punoljetnost, blesavo zatreskani u svijet i njegove mogućnosti. Brbljali smo kao što smo to uvijek činili, upadajući jedno drugome u riječ, nadvikujući se, smijući se, nadjačavajući jedno drugo neoborivim filozofskim argumentima. Ja sam mu pričala - patetično, priznajem - o svojem velikom planu kako promijeniti svijet - tih sam godina bila pravi prorok. Dobro, prorok pogonjen maliganima i lakim drogama, ali prorok.
A onda je nešto puklo i srušilo se, naš trokut se razvukao na druga mjesta i druge ljude, sve smo rjeđe sjedili nas dvoje, uvijek prijatelji, nadvikivali se, upadali jedno drugome u riječ, mahali rukama, smijali se zajedno, sve smo rjeđe bili jedno pored drugoga, sve me rjeđe znao potapšati po ramenu kad bih došla izbezumljena - a dolazila sam često.
Nije neka priča, desi se. Zadnji put sam ga vidjela prije 10 godina.
- Puk'o sam, stara.
- Čula sam. I ja sam.
- Znam.
Pa tišina. Što da mu kažem? Što da on meni kaže?
Nabasala sam na njega danas. Brbljali smo nešto, dijelili nove činjenice iz života.
- Jel se još uvijek onak smiješ?, pitao me.
- Smijem? Ja? Pa kako?
- Pa znaš. Tak. Ko ti.
Pola života provodim opraštajući se s ljudima, lijepo je znati da me tu i tamo netko zapamtio po nečem dobrom, makar je to nešto bila iluzija.
|
- 16:12 -
Komentiraj (3) -
Printaj -
#
07.09.2009., ponedjeljak
Spotakla sam se o mjesec na balkonu. Hodala sam bosonoga po ledenom mramoru balkona, pred ujutro, zagledana u nepokolebljivo mračno nebo iznad glave. Još prije koji tjedan i pisala bih o ružičastim trakovima svjetlosti, o tome kako jutro dolazi na prepad, o mirnom ljetnom jutru koje nekako samo podigne zastor i tu smo, ali noćas je bilo kao pokriveno satenom, kao pokriveno crnim, debelim satenom, i noge su mi se ledile, i vjetar je puhao oko mojih golih stopala - hladan vjetar - i hodala sam oko okruglog, žutog, sirastog i utovljenog mjeseca koji mi se smijao odozdo. Čudan je to osjećaj - on tako stvaran ali dolje, kao da ja plutam negdje iznad njega, iznad zemlje, iznad sebe, iznad oblaka i šume, jednostavno negdje gore iznad, gdje zastaneš da bi gledao mjesec i maštao da stvarno hodaš po njemu bos.
Uhvatio me smijeh, 4 sata ujutro, potpuni muk nadaleko, mir u stanu, spokojni san okolnih brda i ja ničim izazvana raspravljam s mjesečevim odrazom u mramoru i smrzavam noge na balkonu.
|
- 14:43 -
Komentiraj (7) -
Printaj -
#
04.09.2009., petak
rahatlin paradoks
Par puta mi se u životu dogodilo da nešto čekam danima, tjednima, mjesecima, par puta i godinama i onda se, zbog čudnovatog spleta okolnosti i - ponekad - agregatnih stanja, jednostavno ne mogu ničeg sjetiti kad se konačno dogode.
Recimo, jednom sam davno bila zaljubljena u jednog Momka. Momak nije htio kihnuti u mojem smjeru, a kamoli što drugo, odnosno, htio je da prijateljski kišemo u istom smjeru a ne da balavimo jedno po drugome. To je tako trajalo i trajalo i trajalo, a kako se ja nemam poriv uvaljivati u nemoguće ljubavne situacije, tako sam se ja ohladila u smislu očekivanja, napadaja tahikardije i plaženja jezika do poda u trenu kad se nađemo na istoj paraleli. Trebalo mi je samo oko godinu dana za taj poduhvat. I tako smo se, on i ja, odnosno ja u svojem najpovršnijem, ja-sam-kraljica-plesnog-podija-i-stand-up-komičarka izdanju i on sa svojim vojničkim širokoramenim stavom, našli na jednom koncertu, odnosno nakon njega. Ja imam par talenata u životu. Jedan je da, ako slučajno uključim mozak i zaobiđem pizdariju, pizdarija savine prostornovremenski kontinuum i nađe mene. Drugi je da dobijem sve kaj si poželim, bile to karte za koncert ili besplatna cuga u glomaznim količinama kad sam posve dekintirana i odlučna da svoju kraljica-plesnog-podija-i-stand-up-komičarka personu dovedem u tekuće agregatno stanje. Tako sam se ja prepila. I on se prepio. Sljedeća scena je klopanje bureka, nakon nje slijedi kotrljanje niz nasip i buđenje u svom krevetu. U trapericama. S pamukom u ustima.
Prvi poziv me zbunio. Za drugi sam bila uvjerena da je neslana šala. Četvrti me već aterirao u stvarnost. Ispalo je dakle da smo se moja nesretna ljubav i ja noć prije pohvatali. Ja se nisam sjećala. Štoviše, ni danas se ne sjećam. Što je okrutno. Mislim, biti zaljubljen u nekog mjesecima, konačno se pohvatati s njim kad to ne očekuješ i onda imati alkoholnu amneziju.
Drugi put sam amnezirala od nesanice s malim klincem i dva mjeseca su mi se spojila u jedan dugi dan iz kojeg imam svega dvije slike. Ostalo vrijeme mi je ispunio dragi. Ja se ne sjećam. Ničeg. To mi je puno više žao na puno više razina i nije neka superduper vesela ružičasta priča, ali tako je.
Treći put me amnezija satrala prekjučer. Što znači da nemam 48 sati. Manje ili više. Imam neke bljeskove. Sličice protrče pred očima. Ali nedostaju mi puna dva dana. I nešto malo ekstra.
U ta dva dana sam bila na koncertu koji je toliko predivan da ga neću pokušavati pokvariti svojim nemuštim opisivanjem, vratila se i... U jednom trenu sam se osvijestila u kuhinjici na poslu: gledala sam kako mi suze slijeću na stol. Pa imam scenu gdje krećem kući i drijemam u autobusu.
Na kraju sam otišla plakati jednoj bliskoj osobi. U stvari, imam sliku kako vozim k njoj i urlam Under Pressure i sklapam deal sama sa sobom da baš neću cviliti i kukati. Baš neću.
Jesam, naravno.
Što da vam pričam? Mjesec je odlučio da baš mora sijati, oblaci su pleli makrame po nebu, dobila sam kavu - kuha žena dobru kavu i pričala sam. Što je okej. Manje je okej što se ne mogu sjetiti skoro ničeg.
Znam da sam rekla važno nešto, i o sebi i za sebe. Znam da sam uspjela - KONAČNO, nakon samo 32 godine - verbalizirati neka važna pitanja. Znam da je osjećaj koji me dugo gnjavio konačno dobio identitet. Znam i da se danas dobro osjećam, da se smijem, da sam jučer bila crno dno najcrnjeg dijela pakla i da je to njeno maslo. Znam i da me skužila - nemojte me pitati kako znam, jednostavno znam. Ali. ALI. Ja se ama baš ničeg ne sjećam. Što je smiješno. Pitao me dragi, kako je bilo. Dobro, rekla sam. Kaj ste pričale? Obično mu ispričam ukratko - a danas sam stajala i gledala u njega i mislila kako je to odgovor koji bih morala imati, ali ga nemam i da je velika sreća što on nije ljubomorna osoba.
E da. Ne sjećam se ni svojeg vjenčanja. Mislim na sami čin. Ušli su unutra i izašli smo van, a što je bilo unutra, pojma nemam. Valjda smo nešto i radili. A možda se ja uopće nisam udala, samo mi dragi ne želi rušiti iluziju...
|
- 22:59 -
Komentiraj (4) -
Printaj -
#
03.09.2009., četvrtak
burnout, blackout
Trakovi magle na asfaltu i mjesec iza heklanog stolnjaka oblaka, stolnjaka od one vrste koja se izvlači za Božić. Više ne mogu reći da slutim jesen: osjećam je u kostima već tjednima, i prije magle, i prije nego je zeleno oko mene počelo mijenjati boju i prije nego sam drijemajuć u jutarnjem autobusu počela pažljivije zagledavati jutra iznad rijeke.
Ova me jesen ispunjava jezom. Križam dane, stavljam recke iznad uzglavlja svakog jutra, kad mi sat zazvoni prerano. I ponekad pustim da se ramena opuste: najsigurnije je plakati u masi jer te tada - provjereno - nitko neće primijetiti.
Svodim račune pomalo.
Iznenađujuće lako pucaju stare veze, još se lakše nove zatiru prije nego uopće krenu. Dođe mi da ukucam SOS, ali dohvatit će me led prije nego pomoć stigne.
|
- 13:17 -
Komentiraj (6) -
Printaj -
#
31.08.2009., ponedjeljak
Čudan je to osjećaj: biti zagledan toliko pozorno da od tebe ništa ne ostane.
Postave te tako na vidljivo mjesto, gore visoko, i bockaju, promatraju, mjere, zagledavaju, objašnjavaju, rastavljaju i sastavljaju tako da od tebe ne ostane više od zbroja dijelova.
Pa se pravdaš. Govoriš, objašnjavaš, izlažeš sebe kao slučaj u sudnici pokušavajući naglasak staviti na ono što je dijelovima zajedničko, isto, povezano, blisko.
Čudan je osjećaj biti umočen u neku otopinu da bi se izazvala reakcija, zagrijavan, hlađen, rezan, rastočen, razvodnjen, otopljen...
Rado bih rekla: nije važno.
Ali nekako jest važno.
Nekako postaje važno kad moraš iskopati rov i braniti te komadiće sebe, a ne bih trebala. I ne bih trebala biti zbroj (ili bilanca) kolone iznad koje piše "plusevi" i kolone iznad koje piše "minusevi". Pa ako plusevi prevladavaju, onda mi glava ostaje iznad vode. A ako ne...
Živio kockasti svijet.
|
- 14:35 -
Komentiraj (7) -
Printaj -
#
Prolaze vlakovi i nebo se pjeni u dnu slike. Postavljam okvir: s desne strane neka budu konji, galop crnila na zelenoj pozadini, gore treba pobacati pokoji oblak bez objašnjenja, a slijeva neka budu vlakovi koji prolaze, plavozeleni mostovi i ciglene ruševine iz kojih mile pogurena ramena i spuštene glave.
Prolaze vlakovi.
U očima mi još stanuje slika jezera i šaša i jednog jedinog stabla pored - slučajno uhvaćen prizor između kolosijeka i tračnica. I sve je pomiješano: şmeđe i zeleno i modro, moji prsti koji lupkaju po staklu, i riječi, mnogo riječi, bujica riječi, riječi koje ljuljaju, miluju i raznose... raznose kamenje koje slažem oko sebe, raznose sve moje zidove.
|
- 11:36 -
Komentiraj (0) -
Printaj -
#
28.08.2009., petak
Ponekad me iznenadi koliko te volim.
Sjedim na obali Dunava, gledajući kako svijet postaje smeđ i zelen i modar, kako se sve pretvara u te tri boje, i moje ruke, i kava koju miješam i moje lice i stol za kojim sjedim i zvijezde, i brodice, sve se rastapa u nijansama tih boja kao da gledam u kaleidoskop, i odjednom te pronađem na vršcima prstiju. Ne mislim to metaforički: stvarno pronađem neki izgubljeni odsjaj tebe na dlanovima, kao da, kao da si načinjen od smole, kao da si ljepljiv i medan.
Ponekad me iznenadiš iz rečenica koje rasipam po zraku, iz zaboravljenih riječi koje ostaju poput izgužvanih papirića bombona - posegnem u džep i tu si, stisnut u zarez, razvučen u stranicu dnevnika, rastočen u popisu za trgovinu. Ili te jednostavno izvučem iz novčanika... kad se konačno sjetim potražiti te ondje.
Ponekad mi se prikradeš neočekivano i osjetim tvoje prste na ramenima i zrak me obavije tobom, zašuška me i umota u tebe, kao rijeka, kao val.
|
- 12:48 -
Komentiraj (7) -
Printaj -
#
24.08.2009., ponedjeljak
The cure for anything is salt water: sweat, tears or the sea.
Poželim se isplakati, ali onda shvatim da su mi suhe oči. To je možda dijagnoza, možda samo simptom stanja. A možda ništa od navedenog, možda samo moji prenapregnuti živci traže odmor i nemaju vremena za suze.
Korak natrag: kad uklonim melankoliju, večeras sam gledala kako mladi mjesec izlazi visoko iznad slavonske ravnice. I gledala sam kako zalazak sunca boji Dunav, razmišljajući pritom bih li se odvažila preplivati ga ili je to samo romantična ideja koja ti ispari iz glave kad budeš dovoljno odrastao da razumiješ ponešto o strujama i njihovoj snazi. I gledala sam zvijezde, visoko gore i razmišljala o tome kako je strah najodurnija stvar koja postoji jer zatruje sve, kao kad proliješ tintu u čašu.
|
- 23:13 -
Komentiraj (12) -
Printaj -
#
|
