< lipanj, 2011  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


In the time of my confession, in the hour of my deepest need
When the pool of tears beneath my feet flood every newborn seed
There's a dyin' voice within me reaching out somewhere,
Toiling in the danger and in the morals of despair.

Don't have the inclination to look back on any mistake,
Like Cain, I now behold this chain of events that I must break.
In the fury of the moment I can see the Master's hand
In every leaf that trembles, in every grain of sand.

Oh, the flowers of indulgence and the weeds of yesteryear,
Like criminals, they have choked the breath of conscience and good cheer.
The sun beat down upon the steps of time to light the way
To ease the pain of idleness and the memory of decay.

I gaze into the doorway of temptation's angry flame
And every time I pass that way I always hear my name.
Then onward in my journey I come to understand
That every hair is numbered like every grain of sand.

I have gone from rags to riches in the sorrow of the night
In the violence of a summer's dream, in the chill of a wintry light,
In the bitter dance of loneliness fading into space,
In the broken mirror of innocence on each forgotten face.

I hear the ancient footsteps like the motion of the sea
Sometimes I turn, there's someone there, other times it's only me.
I am hanging in the balance of the reality of man
Like every sparrow falling, like every grain of sand.

Read my VisualDNA Get your own VisualDNA™

Ovo su genijalci, ako mene pitate. Svi redom.
windfuckerica
žena s neptuna
XAVI
virtuela
svijet u boci
ZEN u teoriji i praksi
Tajpvrajter
milou
2TREF:)
hybridk
manistra
brother
Zrinka
DMJ
psihosomat
cakumpakum
ipanema
TRENK
zarazna
Athena premudra
Đuro
JEZDI
Trill
RUTVICA
Anspik
gurmanka
pustinjska
staričica baka
ovajonaj i sva njegova lica

ajfekt

Sluša se:
JOHNNY CASH
SOIL & PIMP SESSIONS
QUEENS OF THE STONE AGE

Čita se:
BIJELI JAZZ; JAMES ELLROY

Google Scholar

Blog mi više nije ružan zaslugom Zrine koja je preuzela stvar u svoje ruke i odignorirala moju posvemašnju tulavost za pitanja HTML-a.

14.06.2011., utorak

Zagrebački pride

Splitski je pride došao i prošao. Dobili smo nesuvisle komentare nesuvislih popova i društvenih kroničara. Dobili smo prepucavanja na Fejsbucima i forumima. Dobili smo pametne i manje pametne komentare na portalima. Osobno sam izgubila ponešto prijatelja s Fejsa: neke sam pobacala sama iskreno iznenađena količinom mržnje koju sam čitala u njihovim izjavama, a neki su – o čuda – pobacali mene. Čudo je jer su ti koji su pobacali mene krenuli s argumentacijom “ja imam gay prijatelje, ali”. No dobro, pošto ih kupila, po to ih prodala, j**eš sad par budala koji su cijepljeni protiv suvisle argumentacije.

Ali sav taj splitski užas izrodio je mnogo toga dobrog. Recimo, gledam već dva dana kako moji vrlo strejt prijatelji stavljaju statuse podrške prideu i profilne slike duginih boja. Gledam kako žustro sudjeluju u raspravama i kako – mnogi od njih – najavljuju pridruživanje povorci u subotu. I to je, ako mene pitate, najvažniji pomak u svijesti u posljednjih 10 godina – borba za prihvaćanje i borba za prestanak diskriminacije konačno su izašli iz – ipak! – uskih okvira zajednice i iskoračili hrabro u mainstream zajednicu. Odjednom su strejt ljudi koji nikakve veze s LGBT zajednicom u Hrvata nemaju osjetili potrebu komentirati, sudjelovati, djelovati.
povezane vijesti

I to je važna promjena paradigme, jer ako nas povijest ičemu uči, a onda nas uči tome da se promjene zbivaju kad iz manje zajednice koja ih zahtijeva prijeđu u to proverbijalno, nijemo društvo i počnu se širiti kao val, sve dok ne postanu toliko uobičajene i normalne da se više nitko na njih ne osvrće. Dogodilo se to kad su žene tražile svoja prava – koja su danas uobičajena i normalna, a za koje su se generacije žena krvavo borile. Dogodilo se to kad su radnici tražili prestanak izrabljivanja. Dogodilo se to kad je Rosa Parks zaključila da je bole noge i da će ipak sjesti. I zato mislim da je važno, dobro i pozitivno što su se u pride priču upetljali i strejteri. Dapače, mislim da je to dužnost i obaveza svakog od nas, bez obzira na seksualne, rodne i spolne preferencije. To spada u onaj red građanskih dužnosti i odgovornosti od kojih nitko ne bi smio bježati ako ima želju živjeti u društvu prihvaćanja različitosti i nenasilja – a barem deklarativno to svi želimo.
- 15:21 - Komentiraj (16) - Printaj - #

16.03.2011., srijeda

Vjerujem

Vjerujem.
Vjerujem u ljude. Vjerujem da su ljudska srca sposobna za silna, nevjerojatna, silovita, predivna čuda. Vjerujem da smo sposobni biti Ljudi, a kad napišem Ljudi mislim na bića koja brinu za druge, koja paze na druge, koja daju ruku jedna drugima.

Vjerujem.
Vjerujem da nismo sami i da u svakom čovjeku postoji neka iskra - ponekad sitna, mala, jedva vidljiva - neka iskra razumijevanja, neka iskra želje da ne bude sam, izdvojen, osamljen. Vjerujem da svatko od nas ima neku nevidljivu antenu koja ga zove da potraži druge, da pazi na druge, da brine o drugima.

Vjerujem da je život ponekad težak i da je ponekima pretežak. I vjerujem da se ponetko toliko boji da ga strah zaustavi, paralizira, obezglavi. Vjerujem da je ljudski griješiti i da je ljudski mrziti i da je ljudski biti ravnodušan. Ali ljudski je i pokušavati, vjerovati, boriti se, ustrajati, suosjećati, voljeti.

Vjerujem u ljubav.
Vjerujem u prijateljstvo.
Vjerujem u drugarstvo, u zajedništvo, u ljudsku toplinu.
I vjerujem u nas, nas kao ljude, nas kao stanovnike ove male zemlje, nas kao stanovnike ovog predivnog, veličanstvenog, toplog svijeta.
Vjerujem da smo jedno. I vjerujem da ćemo uspjeti to pokazati jer nam treba, svima, taj osjećaj pripadanja, to umijeće stajanja zajedno, taj ponekad golem napor da pružimo ruku jedni drugima. I ponekad još veći napor da prihvatimo pruženu ruku.

Vjerujem u ovaj svijet.
Vjerujem u sebe u njemu i vjerujem u nas. I u Nas.
- 13:33 - Komentiraj (15) - Printaj - #

15.03.2011., utorak

Ima taj trenutak kad se srce konačno smiri, tjeskobe nestane i sve nekako bude jasno. I ispravno.
Za nekog tko živi pod visokim naponom i tko se - kao ja - osjeća živim samo kad je prepun entuzijazma, dobre volje i velikih planova, stati, umiriti se, razmisliti, zastati na trenutak... sve to opasno vuče u melankoliju, drugu krajnost te umreženosti sa strujom. Zato su ti trenuci kad dođe mir, a s mirom ne dođe i panična misao da je ovo početak monotonije, neinventivnosti, polaganog umiranja, vredniji od bilo čega.

Jutros je došao jedan takav trenutak. Jedan je zgužvani osjećaj tjeskobe nestao nakon što se nekoliko dana vrpoljio u meni, simultano me tjerajući na nemirno hodanje i zavlačenje pod proverbijalnu dekicu, i umjesto njega se naselio mir. Teško je reći što sam prihvatila. Vjerojatno više stvari.
Činjenicu da stvari imaju početak i kraj, i da kraj dođe točno kad treba, a ne kad meni odgovara.
Činjenicu da sam ovdje s razlogom i da je ovaj svijet dizajniran da mi zamuti baš taj razlog.
Činjenicu da mogu biti neustrašiva iako se bojim.
Činjenicu da ponekad nekog moram i preboljeti.
- 11:16 - Komentiraj (9) - Printaj - #

08.03.2011., utorak

imala sam sreće

Imala sam sreće. Imala sam puno, puno sreće. Jer ponekad najveća sreća nije izbjeći dno, nego se dići čak i kad padneš. Pasti, a uspeti se ponovno gore. Imala sam sreće: pala sam na dno, našla se gladna, uplašena, na cesti, i preživjela sam. Imala sam sreće jer me dovoljno ljudi u tom trenutku voljelo da mi pruži ruku. Imala sam sreće da progutam i konobarenje i smrzavanje na Trešnjevačkom placu dok ti se kiša slijeva za vrat i fornete za 3 kune i 40 lipa i Konzumovu slanu rižu i suhi kruh namočen u vodi i ugrijan u pećnici. Imala sam sreće da imam gdje spavati i da čitavo to iskustvo bude avantura, pustolovina, zabava. Imala sam sreće da sam mogla plakati u društvu. Imala sam sreće da u svome kutu imam najbolju ekipu na svijetu. Imala sam sreće da se mogu bojati.

Sretnem ponekad ljude koje sam nekad voljela. Neki su pali, kao što sam i ja pala. Neki su ustali, neki su ostali poraženi. Svaki put kad ih vidim, svaki put kad se sretnemo, svaki se put prisjetim tih forneta i tog gladovanja i prežgane juhe i riže. Svaki se put sjetim olova u prsima kad bi došao ponedjeljak, utorak, srijeda... tako ti radni dani, a ja bih sjedila kod kuće i razmišljala kako da pokrenem ruke i noge, kako da se natjeram da dišem.

Lako bih sada mogla lagati, raspredati mitove o svojoj snazi i odlučnosti, ali istina je da sam imala sreće. I ljubavi, imala sam oko sebe puno ljubavi.

- 11:09 - Komentiraj (7) - Printaj - #

29.12.2010., srijeda

Kako sam zavoljela trčanje i neke druge priče o 365 dana

Oduvijek, otkako pamtim, svoje vrijeme mjerim u promjenama. Kad pogledam godinu iza sebe, provjerim koliko sam drugačija. To je važno mjerilo - promjena - pokazuje ti koliko si učio, koliko si bio znatiželjan, koliko te zanimao svijet. Imam naime to čvrsto uvjerenje da ne možeš naučiti nove stvari, upoznati nove ljude, vidjeti nova mjesta, a ostati nedodirnut, nepromijenjen, isti.

Volim ovu godinu. Kada se jednom budem prisjećala godine kojoj brojimo posljednje trzaje, prisjećat ću je se kao važne, jedne od važnijih. Nekako sam ove godine pronašla sebe. Čudna je to rečenica - zar se ljudi mogu zagubiti kao stare čarape? - ali stvarno sam pronašla onu sebe koja nema naslaga trulih kompromisa i starih laži. Ja sam ja, takva kakva jesam. Nisam idealna, ali sviđa mi se sve više ta njurgava tvrdoglavica. Mnogo je toga otpalo putem. Mnogo ljudi, mnogo loših odnosa, mnogo kompromisa. Iznenadila sam se kako me malo bilo briga. Bilo je užasno teških trenutaka, mislila sam da ću se slomiti, raspasti. Nisam. Na kraju godine i dalje stojim, i dalje sam ja, i dalje se borim.

Zavoljela sam trčanje. Zavoljela sam ga toliko da bez muke ustajem u 5 ujutro, izlazim trčati na minus 15 koliko je bilo neki dan, izlazim trčati po snijegu, po ledu, po kiši. Zavoljela sam ga toliko da maštam o dalekim rutama, o pustinjama, o planinama, o maratonima. Zavoljela sam ga jer svakog jutra dan počinjem osjećajući se kao pobjednik, kao nesalomljiva, neuništiva, nepobjediva. Pitaju me prijatelji ponekad kako to da trčim. Istina je da sam jednostavno jedne nedjelje odlučila da ću ujutro ustati i trčati. Bila je neka glupa nedjelja, potpuno nevažan datum, a ja sam ujutro ustala i trčala i nisam se zaustavila do danas.

Neke sam ljude zavoljela tiho, izdaleka. Neke sam naučila voljeti bolje. Neki su zavoljeli mene, a s nekima sam se odlučila voljeti na daljinu. I to je okej - riskirajući da zvučim kao petparački savjetnik za samopomoć - učinila sam to zato da bih zadržala sebe.

Imam novu staru ljubav, fotografiju. Pa fotografiram i utvaram si da komadiće ovog predivnog svijeta nosim sa sobom. Ne nosim, ali lijepo je misliti da se trenutak može zaustaviti.

Ne znam kakva će biti sljedeća godina. Nadam se da će biti uzbudljiva. Nadam se da ću na njenom kraju moći ovako zadovoljno odvrtiti film u glavi i reći - iskreno - da nisam protraćila vrijeme. Nadam se da ću biti tužna, vesela, radosna, umorna, sretna, ispunjena, naspavana, besana, nadam se da ću divljati, donositi odluke bez imalo razmišljanja, nadam se da ću pokušavati i nadam se da ću uspijevati. Nadam se da ću naći vremena za ljude koje volim i za one koji mi golicaju znatiželju, nadam se da ću otputovati daleko i nadam se da ću još koji puta provesti noć pričajući i smijući se i pričajući i nadam se da ću u sljedećoj godini čitati neke sjajne knjige i slušati neku sjajnu glazbu i nadam se da će biti puno koncerata i puno smijeha i puno putovanja i puno... ma puno svega. Da, i tuge jer bez tuge (ili straha) ovo lijepo malo vrijedi.

Ovaj je svijet stvarno predivno mjesto. Dok ovo pišem, nebo je buknulo u crvenoj i narančastoj. Izgleda mi, ovako dok sjedim i promatram kroz prozor, kao da se netko zaigrao temperama po platnu, šarao prstima. Svijet je predivan.
- 15:51 - Komentiraj (6) - Printaj - #

23.11.2010., utorak

Ima dana kada san poneseš sa sobom. Jednostavno se zalijepe za kapke i drže se uz tebe dok ispijaš svoju jutarnju kavu, dok se voziš na posao, dok hodaš kroz dan.
Ima dana kada se san uhvati za tvoje vjeđe i ostane uz tebe kao prišivena sjena, kao noć u zjenicama.
Ponekad se to pogrešno definira kao pospanost. To nije pospanost, to je san koji ti se mazi uz lice poput jastuka, to je meko i toplo mjesto na vratu, to su silom istrgnute i usađene u blijede boje jutra.
- 17:53 - Komentiraj (5) - Printaj - #

21.11.2010., nedjelja

Jel znaš da imam violinu staru 170 godina?
Uopće nisam obraćala pažnju na muškarca meni s desna. Ušao je u autobus noseći violinu u koferu, vonjajući po hladnom dimu, po lijeganju pred zoru. Ne volim društvo u autobusu: to je moje vrijeme za putovanje, za razabiranje obrisa među duhovima mraka vani, za puštanje dana da ode... kuda već potrošeni dani idu.
- Ma nemoj reć - čudi se prijatelj. - Pa kako to? - pita ga, a možda sam to samo ja, koja prisluškujem njihov razgovor, ali čini mi se da ga zapravo pita "odakle ti?"
Smije se moj tamnoputi i tamnokosi susjed. Smije se i tapša rukom koljeno.
- A evo, vidiš, sve čovjek nađe kad traži... Nešto nađeš, nešto kupiš, a nešto i bog da...

Promatram njegov odraz u staklu i smiješim se.

- Pa fino ti je bog dao.
- Bome jest - smije se violinist.
- Jesi čuo da se Mario razveo?
Moj susjed trese glavom, iznenada ozbiljan.
- To je k'o neka epidemija - pokušava ga raspoložiti prijatelj.
- Ma tako to bude, kad se dvoje ne poštuje, džabe ti onda i ljubav jer ćeš je potrošiti dok se ne okreneš. Lako je tako, ne ide pa odeš. A neće se nikome sjesti sam sa sobom pa reći, jebiga stari, sjeb'o si.

Sišli smo na istoj stanici. Kad sam se okrenula, i on je bio samo duh u tami.


- 10:35 - Komentiraj (2) - Printaj - #

30.10.2010., subota

kad se naljutim, kažem, jednom ću početi hodati i neću stati.
kad se naljutim, kažem, jednom ćeš me potražiti ujutro i nećeš me naći.
kad se naljutim, zamišljam svoj poznat i prepoznat svijet iz kojeg sam sebe izuzela, kao da sam - kaže netko a meni se sviđa slika - primaran broj zarobljen u vitičastim zagradama. postojim u svemu što sam dotakla, zamislilla i oblikovala, ali me u stvari nema.
kad se rastužim, kad budem sama i kad pomislim bit ću sama, onda zatvorim sve prilaze sebi, isključim se, zatvorim, zamrznem i čekam da se filmovi sami odmotaju, odvrnu, zaštucaju kad dođu do kraja.
kad budem takva htjela bih da mogu protiv sebe, da mogu reći sve što me ljuti ili rastužuje ili jednostavno tuži, da mogu ... nešto, ali ne mogu. i ostanem zaključana u sebi, nepotražena i nenađena.
- 19:20 - Komentiraj (4) - Printaj - #

27.10.2010., srijeda

kako bi stvari trebale završavati

Velike priče trebale bi završavati tiho.
Zamišljam neke romaneskne krajeve, rastanak na nekom željezničkom ili autobusnom kolodvoru, na aerodromu možda, neki usputni rastanak u kojem si još dijelimo servisne informacije, dogovaramo za neke usputne stvari, a u sljedećem trenutku već će nas odvesti vlak ili autobus ili automobil koji je došao po nas, i posljednja scena tog filma bit će nečiji pogled u daljinu, poluosmijeh, gromka tišina.

Velike priče - velika prijateljstva - imaju svoj rok trajanja. Bilo bi jednostavnije, ali mislim užasno, kada bismo u trenutku kada na nekom životnom pultu podignemo tu bočicu prijateljstva mogli vidjeti i trenutak kada njegova vrijednost ističe, trenutak kada iz nečeg divnog, omamljujućeg, uzbudljivog, uzbuđujućeg i zaljubljujućeg, prelazi u nešto pomalo otrovno, nešto što može naškoditi, zgrčiti se kao kamen u dnu želuca. Bilo bi isto tako divno kada bismo s tom bočicom u trenutku primopredaje dobili neke upute, da ostvarimo čudo, taj perpetuum mobile, to neko stalno i neprestano obnavljanje jedne priče, možda lijepe priče, ali priče koja ima početak, sredinu i kraj.
Svi smo odrasli na pop kulturi, na filmovima s dramatičnim potjerama po kolodvorima i vlakovima i Empire State Building mjestima, svi smo odrasli na romantičnim i srcedrapateljnim pjesmama o srodnim dušama i sudbinama i kismetu i usudu i ukletosti i štojaznamčemusvene i ponekad - baš kad su velike priče u pitanju - zaboravljamo da je velike priče najbolje pustiti da završe bez ijedne jedine riječi. Da zastanu usred rečenice. Da se jednostavno zamrznu u vremenu. Da posljednja uspomena koju imamo od te jedne velike, velike priče ne budu dvije osobe koje urlaju i vrište i nabacuju se uvredama jedna na drugu, nego da bude neka svakodnevna, životna, nježna situacija, da bude "vidimo se na kavi" ili da bude "javi se kad stigneš" ili da bude jednostavno "bok", kao da priča traje, nastavlja se, petlja i dalje u bezbrojne petlje svojstvene živim stvarima, a u stvari petlji nema dalje, nema više uzlova, čvorova, nema više konca koji - o bože kako promašena metafora - plete takve priče. Nema više priče, ovaj put nije uletio neki nepoznati spasitelj i u posljednjem trenu riješio glavnu junakinju - princezu - katastrofe.

Priča je stala, glavni junaci se pomalo posramljeno vraćaju na stranice svojih bajki - ako je moguće, u tišini.

Jer, u velikim pričama mnogo govorimo. Tu su svi ti veliki, grandiozni, golemi osjećaji, plešemo po oblacima i u stanju smo doslovno preokrenuti svijet. U velikim pričama stvaramo golemu količinu buke i nemira, guramo jedni drugima pod nos svoje masnice i ožiljke i svoje plastične operacije i svoje genijalnosti i svoje gluposti i kako priča prestaje biti velika, korak po korak kako otkrivamo da su ožiljci stvarno ožiljci i da masnice bole ako ih dotakneš, a kada nekog boli, tada taj ponekad bude i zao i grub i užasan, i kako se smanjujemo, kao ona Sanja u Onda, ona Sanja koja je mogla sve, ali nije mogla podnijeti laž, laž ju je činila malom, e tako sve te sitne laži, mali i truli kompromisi koje činimo u tim velikim pričama, sve te male i sitne podvale, svaki put kad smo "pregrizli jezik", sve to malo-pomalo smanjuje našu grandioznu bajku i pretvara je u pričicu. Esej, ponekad. Crticu, često.

I onda je prikladno, uistinu je prikladno, cijelu stvar završiti kao da se nikada nije niti dogodila. Poznajemo se, poznavali smo se, dobro, u jednom smo trenutku mislili da smo pronašli srodnu dušu, izgubljeni dio, komadić čarolije, ali to je nekako bilo pogrešno. Ili nije? Govorimo sebi da je bilo pogrešno jer da nije, ne bismo stajali na tom kolodvoru, aerodromu, peronu, ne bismo tražili pogled druge osobe i hvatali ga kako pleše negdje po zraku, taj pogled, a u stvari lažemo. Nije bilo pogrešno, bilo je pravo, ispravno, najpravlje moguće, i sve bilo je muzika, ali negdje smo počeli lagati, pomalo, positno, prešućivati, zaboravljati, zanemarivati i svaka je laž taj mali kristalić vječnosti činila sve manjim i manjim i manjim.


--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Obožavam početke.
Obožavam njihovu nedovršenost, njihovu otvorenost, neotkrivenost, čudesnost.
Obožavam odmjeravati svoju priču, ogledavati je, nadati joj se.
Jer, osim što imaš priliku otkriti drugoga, imaš priliku i ponovno izmisliti sebe, ogledati sebe u tuđim očima, odmjeriti se o novo ogledalo.
Ali zato sam savršeno nesposobna dovesti stvari kraju.

Ili to - ili mi nikada ne prestane biti stalo.
- 22:51 - Komentiraj (19) - Printaj - #

25.10.2010., ponedjeljak

Jednog dana doći će samo vijest da više nisam, netko će ti reći, javiti, poslati pismo, ili ćeš pročitati negdje. Kako se nije, pitaš me, kako se prestane biti, a ja ne znam, jednako kao što ne znam niti kako se ubija vrijeme, a ne znam ni kako se gubi vrijeme, što mu učiniš, da li ga negdje zametneš, tutneš, zaboraviš? Tako ne znam niti kako se ne bude, kako se odjednom nestane, kako se ispari iz svijeta kao da nikad nisi bio?

Jednoga dana doći će samo vijest da više nisam, i ljudi će se mrštiti i klimati glavama i vrtjeti prstima i pričati, a pričat će svašta, kako sam bila, kako sam postojala, disala, trčala, radovala se, smijala, kako sam plakala, tugovala, vikala, urlala, samovala i sve će što ja jesam, sve što želim biti, pasti kao što pada lišće s drveća, lišće koje je poput debelog mekog tepiha i sada bih rado, najradije, jedino da mogu leći na taj tepih, pustiti da se prelije na mene, to lišće, to žuto, toplo, još neumrlo lišće i da se sve poravna, poljulja, zavrti i nestane... gdje već treba nestati.
- 22:46 - Komentiraj (3) - Printaj - #
Jednom smo našli lešinu mačke.
Bila je crna, sasvim crna i odbačena pored ceste, pokraj kotača susjedova moskviča.
Ne znam odakle djeci fascinacija mrtvim stvarima, ali sjećam se da smo satima gledali u nju - u tu mrtvu mačku, u njene ukočene i iskežene očnjake, oštre zube i sjećam se, ne znam zašto sam to tako zapamtila, kako jedno oko više nije bilo u duplji. Ne znam gdje je bilo niti što se dogodilo s njim, znam samo da gledajući tu mrtvu mačku, jednu od prvih koje ću susresti , nisam osjećala ništa, ni strah ni užas ni neku neodređenu, blagu tugu koju osjećam danas kada uz cestu naletim na pregažene životinje.

Noćas sam se probudila iz sna u kojem je netko preko razglasa objavljivao grozote. Košmarni snovi prođu pa ih zamijeni košmarnija stvarnost. Svakog jutra ustajem, podsjetim samu sebe da se treba boriti, krenem u dan i navečer se vraćam ližući rane.


- 07:30 - Komentiraj (4) - Printaj - #

07.10.2010., četvrtak

Well, you bet on a horse and it ran on the wrong way
I always said you’d be sorry and today could be the day



Imam tu jednu osobnu borbu: ponašati se onako kako se se drugi ponašaju prema meni ili raditi ono što mi prirodno dolazi? Zvuči banalno, ali nije, posebno kad si malo izudaran na tom mjestu. Nekako bi htio naglasiti da te se ne može samo tako uzimati zdravo za gotovo, iako je istini za volju pitanje čine li to zapravo ili ti se čini da čine.

Čitam danas po blogovima nove runde natezanja, egotripova i laži. Na drugim blogovima drugi ljudi mašu atributima koje bi rado voljeli vidjeti priljubljene uz sebe kao zastavama. Bed je s tim atributima što ljudima ne padnu na pamet s tim ljudima. I onda ti ljudi neki još glasnije viču i zahtijevaju svoje atribute, svoje oblake, svoje kopirane ideje, svoje ćušpajze od riječi.

Zašto to mene smeta? Ah, sebično želim biti vidljiva i mimo tuđih dramoleta i traženja pažnje. A možda je problem lako rješiv: ne dijeliti istu pozornicu.
- 09:12 - Komentiraj (4) - Printaj - #

19.08.2010., četvrtak

Zašto ja moram otići u Grčku?

Bio je taj neki natječaj da napišemo najbolji razlog zašto bismo trebali otići u Grčku te će najbolji pobijediti. No, nije mi uspjelo pa nisam otišla u Grčku, ali jutros sam nabasala na svoj tekst o razlogu te ga tu objavljujem. Pa vi recite da me ne bi trebalo poslati u Grčku.

Dakle, zašto baš JA idem u Grčku? Kao prvo, zato što imam traume iz djetinjstva uzrokovane preambicioznim roditeljima koji su inzistirali da naučim grčki i latinski. Iskreno, da ikad u životu moram govoriti grčki ili latinski s nejtiv spikerima, pozvala bih egzorcista, ali mama je tvrdila da je to u svrhu moje edukacije, širine obrazovanja i yadda yadda yadda, a ne znate vi moju mamu, njoj reć ne je kao kajjaznam, prekinut ugovor između Hrvatske i Vatikana, dakle nemoguće.
Tako sam ja učila grčki, što uopće nije mala stvar, čitala sam Homera i Heraklita i raznorazne druge čudake, što je također svojevrsna trauma. Evo, recimo, starogrčki ima puno razreda (razreda, hej!) nepravilnih glagola, a ja sam imala problem samo s jednim jedincatim glagolom i to onim gameomai, što će reći "udajem se". To vam je podsvijest. Ali digresiram. Dakle, ja sam otrpila i učenje grčkog i ispiranje mozga u klasičnoj i probleme s hodanjem s dečkima iz Ruđera i/ili Mioca koji su moje štrebanje doma doživljavali kao izgovor da se ne drpam po klupicama u parku s njima, pa mi je tako, može se komotno reći, grčki loše utjecao na ljubavni život.
E sad, sve bih ja to pretrpjela i ne bih se bunila, da nije bilo masona iz međunarodne zajednice. Ozbiljno, masoni. Stvarno. Jer, naime kaj. Kad je ta masonska mašinerija propustila djelovati na tabananje po Balkanima, mi klasičari nismo mogli birati gdje ćemo na maturalac. Jer, tvrdili su nam, nije moguće po prihvatljivim cijenama doći do Grčke te tjedan dana provesti tumarajući po Ateni i degustirajući fina vina, kako to samo friško izašli iz puberteta i pušteni s lanca znaju. A pričali su nam stariji kako je Grčka divna, kako je hrana super, more plavo, nebo blješti nad glavom i kako su se vratili prepuni dubinskih uvida o životu, svemiru i smislu. Mi smo tako bili prisiljeni drndati se do Rima 14 sati te tamo bauljati po ruševinama i navodno se kulturno uzdizati. I još moraš trpjeti Talijane koji spopadaju sve što baca sjenu i ima puls, i koji su svi redom za bar glavu niži od mene. Dobro, ajde, ja imam 1,80, ali svejedno. Nisam se vratila kući s nikakvim uvidom, nego sa čvrstom željom da paštu sljedeći puta jedem 2035. godine.
Nadam se da sam razjasnila zašto je od krucijalne važnosti da baš ja odem u Grčku: to će mi pružiti jedinstvenu priliku da se riješim sa zlim demonima prošlosti zbog prisilnog klasičnog obrazovanja te s potisnutom ljutnjom zbog masonske ned...jelotvorne mašinerije. Osim toga, ja ću se iz Grčke vratiti s najmanje 20 kartica eseja o tome kako mi je bilo i u kakve sam sve pizdar... ovoga, nevolje upala jer imam taj nadnaravni skoro talent da upadnem u pizdar... ovaj, nevolje čak i kad idem skroz u suprotnom smjeru od njih. Tada pizdar... ovaj nevolja savine prostorno-vremenski kontinuum i stvori se pred ništa ne slutećom mnome. Ukratko: ja bih trebala u Grčku zato što ću kao pravi hedonist uživati u svakoj milisekundi tog putovanja.

- 11:04 - Komentiraj (6) - Printaj - #

11.08.2010., srijeda

podne

„Loše su ljudi danas, baš jako loše“, kaže Ona. Ona je žena u onome životnom dobu kada je teško reći koliko godina ima. Stoji mi iza leđa, dok govori, slušam joj glas, još je mladenački mek i sladak, kao žvakaća guma, kao ljepljiva slatka vuna koja se rasteže po ustima, ali s onom primjetnom notom trpkosti i umora. I rezak je malo, taj njen glas, kako već reski znaju biti glasovi umornih žena. Okrećem se. Starija žena. Možda tek sredovječna. Možda u mirovini. Pored nje sjedi njena kopija: oslonila je lakat na koljeno i dlanom pridržava bradu. Ne govori ništa, samo kima glavom dok Ona luta očima po prepunom glavnom trgu. Na kraju uzdahne i dometne, „Malo je dobroga.“

Koji metar od njih stoji starica u prljavoj plavoj haljini. Ruke je oslonila na bokove, a između nogu odložila vrećice. Dok Ona govori, starica gleda pred sebe i onda, kao da želi podcrtati njene riječi, odlučno pljuje pred sebe.
Iznenada postajem svjesna onog harmonikaša koji već godinama valjda na istome mjestu rasteže svoj instrument. Danas, baš prigodno, svira neki francuski šlager. Podsjeća me na Sous le ciel de Paris s onim razvučenim, umornim dijelom. Možda i jest.

I odjednom sve se spaja u jednu sliku: i Ona i njena umorna prijateljica i starica koja odrješito, ljutito gotovo, pljuje na vreli pločnik, i ruke nekih turista koji razvlače kartu Zagreba, i šarena odjeća prolaznika koji jure po glavnome trgu, i malo dalje, žene ukopane u šarenilo cvijeća, i miris pečenog mesa koji mi odnekud draška nosnice, i miris znoja, i prsti prljavi od novina nekog čovjeka koji ih lista pored mene, i iznad svega, lijeni golubovi koji spremno jure uvis u trenu kad zagrmi podne, i sve to, čitav taj košmar slika i boja i mirisa i slučajno doplutalih riječi odjednom pred mojim očima sune u vis, visoko u vis, u svijetloplavo nebo kolovoškog zagrebačkog podneva, gore iznad crvenih brojki koje pokazuju vrijeme i 29 stupnjeva, iznad krovova, iznad zagrebačkih ulica koje se pletu i raspliću, koje se penju i spuštaju i dižu i nestaju, iznad nemira svijeta koji treperi i povija se oko nas.

- 16:13 - Komentiraj (5) - Printaj - #

09.08.2010., ponedjeljak

Ispred mene je stakleni zid, kroz ogromne prozore čudnovatog zdanja pogled puca na Sljeme, na osunčane obronke Sljemena, na njegova rebra koja štrše u zrak. Čudno je u stvari kako rijetko vidimo takve lijepe stvari dok se ne popnemo uvis.
Trenutno si upravo to priželjkujem: uspon uvis koji će mi omogućiti da vidim bolje, jasnije i ljepše. Uspon uvis koji će mi omogućiti da gledam bez straha.
- 15:47 - Komentiraj (3) - Printaj - #

12.07.2010., ponedjeljak

Malo nisam.

Imam taj neki osjećaj kao... ne kamenčić, nego neki kartončić u cipeli, kao kad mi se, dok vozim, otirač podvuče pod pedale, kao kad naglo popiješ hladnu vodu i zagrcneš se, kao kad nešto nije kako bi trebalo biti.
I znam točno koji je osjećaj, i ne sviđa mi se ni najmanje.
Malo sam ljuta. Malo sam razočarana. Malo bih vikala. Malo ne bih ništa.
Malo jednostavno nisam.
- 12:24 - Komentiraj (5) - Printaj - #

11.07.2010., nedjelja

jedna stvar manje

Na popisu stvari koje želim učiniti. Ronjenje. Čitav život maštam o tome, ali uvijek se nešto našlo na pola puta - nedostatak novca, nedostatak vremena, oboje.
Danas mi se čini - nedostatak hrabrosti.
Zaronila sam jučer. S bocama i opremom i svime. I želim opet, odmah danas, sutra, čim prije.
Jedna divna priča više, jedno novo zaljubljivanje više, jedna nova avantura na pomolu.
- 11:29 - Komentiraj (2) - Printaj - #

01.07.2010., četvrtak

Odjebi.

Ne postoji riječ koja tako dobro, jednostavno i efektno sumira određen osjećaj kao odjebi.
Nema vrijeđanja.
Nema filozofiranja.
Nema natezanja i navlačenja oko gluposti.
Samo kratko i jasno - odjebi.
A nakon te riječi možeš dodati po volji: odjebi od mene. Odjebi s glupim forama. Odjebi s stalkerskim idiotarijama. Odjebi s provokacijama. Odjebi s glupošću. Odjebi sa samodopadnošću. Ili kraće: odjebi, točka.

To su, otprilike, sumirani moji osjećaji prema jednom nevjerojatnom obliku psihopatologije.
Odjebi.
Sad i zauvijek.
- 21:39 - Komentiraj (13) - Printaj - #

08.06.2010., utorak

Bob

Kažu ljudi, Zašto on ne komunicira s publikom?

A ja, eto, ne znam što je on mogao reći, a da je bolje od svega što je unio u pjesme sinoć? Što je mogao izgovoriti, a da je rječitije onoga što smo jučer mogli osjetiti?

Probudila sam se jutros i sjetila se kako mi je srce htjelo iskočiti iz grudi u trenutku kada su krenuli prvi taktovi Just like a woman.
A onaj trenutak s I'll be your baby tonight je toliko lijep, nježan i intiman da ga spremam u neki džepić srca, da ga ne zagubim.

Uopće mi nisu trebale riječi - pa sve je rekao.


- 19:27 - Komentiraj (3) - Printaj - #

23.05.2010., nedjelja

cats in the cradle

Ponekad je dovoljno malo: Johnny Cash na mojoj kompilaciji empetrica za auto pjeva o tome kako je prošlo vrijeme i kako mu je sin izrastao na očevu sliku i priliku i nekako to nije sretna pomisao, nego baš suprotno - iz neke zaboravljene dubine mene prokuljaju suze, ne sad neke prave, razvijene i elaborirane suze, nego neke majušne, smiješne suze, taman dovoljno velike da se svijet predamnom razlije u neki čudnovati impresionistički akvarel, ali nedovoljno velike da bih im dala konkretno ime. Ionako mislim da su sve naše odrasle tuge djeca naših malih, dječjih tuga, naši su odrasli porazi nastavak naših dječjih poraza.

Ponekad se to malo udruži s jučerašnjim malo i prekjučerašnjim malo i sutrašnjim malo i odjednom imam punu glavu uspomena i pun auto duhova. A duhovi su takva bića da neće otići dok se barem malo ne podružiš s njima, saznaš gdje su bili od zadnji puta, razmjeniš poneku uspomenu...
- 10:49 - Komentiraj (5) - Printaj - #